“Djeca ne moraju znati da je to što im se događa seksualno nasilje.”

D jeca, ovisno o dobi, ne govore o preživljenome seksualnom nasilju iz puno razloga. Kada su djeca predškolske dobi, često ne znaju da se radi o seksualnom nasilju. Zašto kažem „ne znaju“? Većina ljudi smatra da je seksualno nasilje nad djecom nešto što uključuje veliku količinu fizičke sile, prisile, nekog oblika fizičkog nasilja. U 85 posto slučajeva počinitelj je osoba od povjerenja, koja ima moć, autoritet, koja je manipulativna i koristi se različitim tehnikama manipulacije da pridobije povjerenje i šutnju djeteta. Najčešće govore djeci da to rade i svi drugi, da je to nešto što je normalno. Također, počinitelj govori kako je to njihova tajna, jer on toliko voli to dijete da samo s njim ima tajnu, koju ono ne smije nikome reći. Kako dijete raste i razvija se, kognitivno i emocionalno, kada počne razumijevati da to što se događa nije „normalno“, da to ne rade svi, može početi pružati otpor, što može dovesti do korištenja fizičkog nasilja od strane počinitelja. Sljedeća stvar koja djetetu otežava razumijevanje da se radi o seksualnom nasilju jest da ono najčešće ne počinje na izuzetno grub način ili kao seksualno nasilje koje uključuje bilo koji oblik penetracije. Taj se odnos s vremenom seksualizira, no počinje od prihvatljivih, uobičajenih dodira. Primjerice, sportski trener napravit će nešto što je svima prihvatljivo, što radi svoj drugoj djeci, a postupno će se odnos seksualizirati i dobivati na intenzitetu i brutalnosti.

 “Vjerujem u oporavak, znam da je oporavak moguć. Može biti težak, može biti dug, ali je moguć. Zajedno možemo krenuti na taj put.”

“Dio djece smatra da su odgovorni, jer im se tako i reprezentira.”

Dio djece smatra da su ona odgovorna za preživljeno seksualno nasilje, jer ono im se tako i reprezentira – ovo je kazna, da se ne ponašaš tako kako se ponašaš, ovo se ne bi desilo. Dio djece srami se sebe, ne voli samu sebe zbog toga što im se događa. Vrlo često zato što im počinitelj kaže: „Da nisi takav/takva, ovo ti se ne bi događalo. Ti mene izazivaš.“ Sjećam se rečenice iz medija jednog djeda koji se branio tako da je rekao za svoju šestogodišnju unuku koju je silovao: „Vrag je bio u njoj, stalno me zavodila.“ Dakle, ako počinitelj dijete od rane dobi uvjerava da s njim nešto ne valja, dijete počinje preuzimati krivnju i odgovornost za nasilje, što ga sprječava da nekome kaže što mu se događa.

Osim toga, tu je i ključno pitanje povjerenja, i to na dva načina. Dijete s jedne strane ne vjeruje nikome da bi mu se povjerilo, a s druge strane zna da ako tako nešto i povjeri, vjerojatno će naići na potpuno nevjerovanje. „Nemoj izmišljati, kakve su to ludosti. To se ne događa, to se ne može desiti.“ I stvarno, izuzetno je teško razumjeti, pogotovo unutar obitelji. Neka bilo tko od nas tko ima djecu proba zamisliti na deset sekundi da mu je partner ili partnerica počinitelj seksualnog nasilja prema njihovoj zajedničkoj djeci. Šok, nevjerica, sumnja, užas, glavna misao da je tako nešto nemoguće. Nažalost, nije nemoguće, nego se događa u stvarnosti. Samo je nevjerojatno teška mentalna vježba samo i pokušati zamisliti.

Koji su još razlozi za dječju šutnju? Djeca šute jer je možda riječ o osobi koju vole, pa se mogu brinuti za nju. Osim toga, mogu s njom imati neke druge odnose. Ako je počinitelj iz primarne obitelji, dijete osim odnosa zlostavljanja s počiniteljem ima i drugu vrstu odnosa (otac, majka), koji čini da dijete i voli tu osobu. Počinitelj manipulira na razne načine, od klasične manipulacije: „To je naša tajna, to radim zato što te volim, jer si mi poseban/posebna“, pa do prijetnje da će ubiti ovoga ili onoga. Koristi se i nizom drugih taktika, primjerice: „Ako ikome kažeš ovo, nećeš me više nikad u životu vidjeti. Mene će odvesti daleko…“ ili „Ako nekome kažeš za našu tajnu, tebe će odvesti od nas i staviti u neki dom…“ Dijete, zato što voli tu osobu i brine se za nju, ne želi da se toj osobi nešto desi ili se boji za sebe, da ne bude zauvijek odvojeno od svoje obitelji.

“Sindrom privikavanja na nasilje jedini je način da dijete preživi sve što mu se događa.”

Konačno, jedan od krucijalnih razloga o kojemu izuzetno malo pričamo jest sindrom privikavanja na seksualno nasilje. Kad imamo dijete, pogotovo malo dijete, koje je probalo nekome nešto reći i nije naišlo na podršku, razumijevanje i povjerenje, jedini način da preživi nasilje svojevrsna je prilagodba. Dijete koristi sve svoje kapacitete da jednostavno podijeli svoj život na život za van – vrtić, školu, prijatelje i ostalo – i taj drugi, užasan život, u kojem se događa seksualno nasilje. Radi se o načinu djeteta koji mu omogućava da preživi.

Ako pričamo o djeci, većina seksualnog nasilja traje od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Ono što je izuzetno važno jest prva reakcija osobe kojoj se dijete povjeri. Ako ta osoba automatski počne s ismijavanjem i nevjericom ili odbacivanjem, mala je šansa da će to dijete ili kasnije odrasla osoba reći više bilo kome ili pokušati potražiti pomoć. Dakle, izuzetno je važna ta prva reakcija osobe kojoj se povjeri.

Ženska soba

Ženska soba – Centar za seksualna prava je feministička, neprofitna organizacija civilnog društva, osnovana 2002. godine. U okviru Ženske sobe djeluje Centar za žrtve seksualnog nasilja u kojem pružamo direktnu pomoć i podršku osobama koje su preživjele seksualno nasilje. Aktivno radimo na razvoju javnih politika, prevencijskih programa, unaprjeđenju zakonodavstva, provođenju specijaliziranih edukacija te osvještavanju i senzibiliziranju javnosti o problematici seksualnog nasilja.

Saznajte više na web stranicama Ženska soba