“Statistike su zastrašujuće: jedno od petoro djece iskusilo je neki oblik seksualnog nasilja.”
Statistike su zastrašujuće, jer govore da je jedno od petoro djece u nekom trenutku iskusilo neki oblik seksualnog nasilja. Ne mora nužno biti seksualno zlostavljanje, može biti uznemiravanje koje govori o tome da je djetetu na neki način ugrožena sigurnost, fizički integritet i da se dijete našlo u situaciji koja je imala seksualnu konotaciju u kojoj se nije osjećalo ugodno.
Seksualno uznemiravanje mogu biti neprimjereni dodiri, primanje i slanje neprimjerenih poruka preko mobitela, neke slike. To je danas, u vrijeme naprednih komunikacijskih tehnologija, dosta često. Seksualno uznemiravanje može biti i nazivanje djeteta seksualiziranim nazivima.
Seksualno zlostavljanje uključuje silovanje, bludne radnje, mamljenje djece radi zadovoljenja vlastite pohote, seksualni odnos s djetetom ispod 15 godina, budući da nije moguće dati pristanak ispod te dobi. Također, uključuje i izlaganje djece pornografiji, mamljenje djece putem internetskih komunikacijskih tehnologija, trafficking i prostituciju. Kao stručnjaci i kao roditelji susrećemo se s novim oblicima mamljenja djece, s novim oblicima uznemiravanja, na što nemamo odmah odgovor. Zato je izuzetno važno da nastavimo osnaživati djecu kako bi prepoznala situacije koje su za nju potencijalno ugrožavajuće.
Seksualno nasilje ostavlja duboke psihološke tragove. Ostavlja ih i fizičko nasilje, ali tragovi fizičkog nasilja su vidljiviji. Prije će netko primijetiti da je dijete izloženo fizičkom nasilju. Isto tako, društvena svijest o pojavnosti fizičkog nasilja puno je veća nego što je to kod seksualnog nasilja. Čak i onda kada vidimo društvene statistike, kada vidimo crno na bijelom da se radi o jednom od petoro djece, i dalje na neki način propitujemo je li to doista tako. I dalje sumnjamo jer je to možda način na koji nam je lakše razmišljati. Međutim, seksualno nasilje nije nešto od čega smijemo okrenuti glavu, odgovornost je odraslih da pomognu djeci da ostanu sigurna.
“Svako dijete ima pravo biti sigurno, jako i slobodno.”
“Djecu trebamo naučiti reći NE!”
Djeca trebaju naučiti reći NE i osjećati se sigurnom da kažu NE. Naš je zadatak da ih podučimo da smiju reći NE – ne želim to raditi, ne želim sudjelovati u tome, nije mi ugodno, makni ruku, ne želim tako komunicirati. Vrlo često učimo djecu da se ne smije reći ne, što je pogrešno.
Isto tako, djeca moraju znati da kada se ne osjećaju sigurno, kada se osjećaju ugroženo, trebaju se obratiti poznatoj odrasloj osobi. To može biti član obitelji, mama, tata, netko drugi tko im je od povjerenja, baka, učiteljica u razredu, odgajateljica u vrtiću, netko odrastao tko može pomoći da se u određenoj situaciji zaštite. Kada je u pitanju seksualno zlostavljanje od strane člana obitelji, tada je osobito teško djetetu pronaći osobu od povjerenja. Kome će se povjeriti, tko će ga zaštititi? Osobito zato što se djeca vrlo često osjećaju krivima. Ali trebamo ih ohrabrivati da osvijeste u koga sve imaju povjerenja, tko je sve njihova mreža podrške, kome se mogu obratiti ako imaju određenih problema.
“To su teme o kojima je izrazito teško pričati, teme koje zato izađu tek u odrasloj dobi.”
Vrlo često ljudi osvijeste da posljedice seksualnog zlostavljanja nose sa sobom do odrasle dobi. Postaje im jasno da se nikada neće toga riješiti dok ne progovore. Često progovore baš u onom trenutku kada odluče da moraju progovoriti kako bi mogli prihvatiti sebe, da bi mogli nastaviti s normalnim, odraslim životom. Zašto je djeci tako teško govoriti? Prije svega zato što su u samo zlostavljanje uvučena raznim manipulacijama koje su prikazane kao tajne. Zato što im zlostavljači često govore da će razoriti obitelj, što kod njih stvara strah. Zato što postoji sram, krivnja i osjećaj suodgovornosti da su doprinijeli tome što im se događa, da su sami to izazvali. To su teške, duboke emocije, koje se protežu kroz cijelo to razdoblje. Ako je razdoblje zlostavljanja trajalo duže, sigurno je da će i posljedice po djecu biti veće. Tako da ne iznenađuje što prolazi toliko vremena, osobito ako su zatražila pomoć i podršku, a nisu naišla na razumijevanje. Nerazumijevanje je ozbiljna poruka – sam si u tome.
Udruga Korak po korak
Udruga roditelja Korak po korak već dvadeset godina provodi CAP (Child Assault Prevention), program prevencije zlostavljanja djece, pri čemu je riječ o primarnoj prevenciji zlostavljanja djece. To znači da svoj djeci nudimo neke samozaštitne strategije kako bi prepoznala neke potencijalno opasne situacije, bilo da je u pitanju međuvršnjačko nasilje, bilo da je u pitanju nasilje od strane poznate odrasle osobe ili nepoznate odrasle osobe.
Saznaj više na web stranicama Udruga Korak po korak