J edno od najčešćih pitanja pedijatara koje su mi postavljali jest – a zašto bih ja vjerovao kad bi mi dijete reklo da ga je netko silovao ili spolno uznemiravao. Moj odgovor je uvijek – vi kao liječnik ne morate biti sigurni govori li ili ne govori istinu, o vjerodostojnosti iskaza odlučivat će netko drugi. Vi ste dužni samo prijaviti to kao kazneno djelo. Što će se dalje događati nije u vašim rukama. Znam da kao liječnik, kao i svaki građanin, kad dođe dijete i kaže primjerice – djed me dirao po spolovilu, pomislite, bolje da nisam čuo. Ta stigma se mora maknuti. Da se ljudi ne srame jer se nešto desilo određenom djetetu, da znaju da nisu krivi zato što su mu roditelji ili susjedi, da nije kriva škola zato što se to desilo u školi ili zato što ima takvog đaka.

Ako je pretpostavka da je jedno od pet djece zlostavljano, trebali bismo imati puno prijava pedijatara i liječnika školske medicine, koji bi među prvima trebali primijetiti da se s djetetom nešto dešava. A mi nismo imali niti jednu prijavu od školske medicine. Odgajatelji, psiholozi, liječnici – osobe koje bi trebale biti od povjerenja djetetu – kao da nisu do kraja shvatili da je ozbiljno kad ti dijete o tako nečemu priča.

 “Djeca naprosto često budu podučena od svojih roditelja, vlastitih učitelja i sredine – šuti i ne talasaj.”

Svako deseto dijete prijavi zlostavljanje, kaže međunarodno istraživanje. A tako je i u Hrvatskoj. Glavni razlog, kad su u pitanju djeca, jest strah. Osim toga, djeca osjećaju pripadanje, ako je riječ o njihovu ocu, stricu, djedu, on je njima autoritet, oni žive u njegovoj kući. Imala sam primjerice udomiteljsku situaciju, ili recimo čak majke koje su živjele sa zlostavljačem u unajmljenom stanu. Često je stvar u zavisnosti. Dijete osjeća silan pritisak. Ne zna što će se dogoditi ako kaže da je ta osoba prema njemu zla. Misli da će majka biti izbačena iz stana, neće imati gdje živjeti. Ili dijete voli svoju majku pa misli – zašto bih ja napravila da ju moj tata više ne voli, ako je otac zlostavljač. Ako je to djed, misli – živimo u djedovoj kući, ja sam tu mala djevojčica kojoj tu djed nešto čini, isprva mi se čini da je to igra, kad u adolescentnoj fazi shvatim da to više nije igra, sad shvaćam gdje sam, vidim materijalnu situaciju, znam da moji roditelji ne privređuju, jedini tko u kući novaca ima to je djed. Dakle, puno zavisnosti kod djeteta, straha, osjećaja pripadnosti, osjećaja krivnje. Djeca uglavnom misle – ja nisam napisala domaću zadaću, pa mi se zato to desilo, ja sam ga krivo pogledala, pa je zato on to napravio, uostalom, mama i tata kažu da curice koje imaju kratku suknju to i zavređuju… Dakle, djeca naprosto često budu podučena od svojih roditelja, vlastitih učitelja i sredine – šuti i ne talasaj.

Koga ubrajamo u postotak prijavljenih?

Ako netko dođe u policiju, to se još ne zove prijava. Najprije netko dođe i kaže što se dogodilo. Policija istražuje i može, ali i ne mora podnijeti kaznenu prijavu. Također može oštećeniku/ici reći – hoćeš li ti podnijeti kaznenu prijavu? Žrtve se najčešće pitaju – a što to znači. Znači da te mogu goniti ako je to lažna kaznena prijava. Zbog toga se također javlja zazor građana – osoba koja će prijaviti kaže: pa ja radije ne bih onda prijavila, vi to istražite pa ako mislite da tu ima nešto, vi procesuirajte, vi podnesite kaznenu prijavu. Dakle, tu imamo jedan dio prijava koje će otpasti. Jedan dio će otpasti tako da će policija istražiti i proslijediti sve državnom odvjetniku, a on će reći da to nije jaki slučaj. Viđala sam u nekim slučajevima, ako smo imali samo iskaz djeteta i iskaz počinitelja koji su bili suprotni, a kazneno je djelo prijavljeno nakon puno godina, u ispitivanju su svi digli ruke. Kad bi trebali reći da su nešto znali, čuli, radije će reći da nemaju pojma. I onda takav slučaj padne u vodu. Kada državni odvjetnik skupi sve podatke i može doći do optuženja, to još uvijek ne znači da je gotovo. Onda idemo na optužno vijeće, pa na raspravu, pa se uključe advokati osobe koja je počinitelj kaznenog djela… Na kraju nije velik broj odbijajućih i oslobađajućih presuda ni u tim kaznenim djelima. Iako je oko 90 posto osuđujućih presuda, u onoj fazi prije optuženja puno toga otpadne.