Razlikujemo takozvano nekontaktno i kontaktno seksualno nasilje. Nekontaktno nasilje su primjerice uznemirujuće seksualizirane poruke koje mogu osobu (dijete, adolescenta, kasnije odraslu osobu) dovesti u nelagodnu situaciju, izazvati osjećaj srama. Tu spada i gledanje u spolna obilježja, grudi, stražnjicu. U nekontaktne oblike spada i prisiljavanje osobe da gleda pornografske sadržaje ili pornografske fotografije. I to se smatra izlaganjem spolnih organa drugoj osobi. Radila sam na slučaju gdje se otac samozadovoljavao pred sinom i nije uopće smatrao da je to seksualno zlostavljanje! Njemu je to bilo jako, jako uzbudljivo; dječaku je bilo jako, jako neugodno i bio je zaista zastrašen. Kao što vidimo, i nekontaktno zlostavljanje ima široki raspon ponašanja, ali je neosporno nasilje u odnosu na dijete.

Djevojčice su više izložene nekontaktnom spolnom nasilju nad djecom. To uznemiravanje u pravilu su spolno uznemirujući, seksualizirani komentari koji stvaraju osjećaj nelagode, nesigurnosti i izloženosti.

 “Kontaktno seksualno zlostavljanje svi su oblici gdje se uspostavlja fizički kontakt odnosno gdje zlostavljač zaista osobu dodiruje. Tu podrazumijevamo dodirivanje spolnih organa, gdje se zapravo vrši pokušaj spolnog odnosa, spolni odnošaj i sve druge sa spolnim odnošajem izjednačene radnje – oralni seks, analni seks itd“

Kada dolazimo do nasilja, dakle, dodira, pritiska na seksualni odnos, pokušaja seksualnog odnosa, djevojčice su neosporno tome više izložene, ali ne smijemo zaboraviti dječake. Upravo spolno nasilje dječaci, a pogotovo adolescenti, teže će prijaviti zbog toga što su tu počinitelji drugi muškarci. U Hrvatskoj imamo još uvijek jedno homofobno društvo, tako da je strah da bi oni mogli biti identificirani kao homoseksualne osobe, ako su zlostavljani od strane drugog muškarca, velik. I taj strah ponekad je jači od toga da prijave seksualno nasilje koje su doživjeli. 

Dio roditelja reagira s nevjericom, dio želi da to ostane obiteljska tajna i da se to ne otkrije, dio opravdava činjenicama da želi zaštititi dijete od moguće viktimizacije u pravosudnom postupku, izloženosti ponovnoj traumatizaciji itd. Dio roditelja želi sačuvati svoj partnerski odnos, svoje druge roditeljske uloge, no vaš je roditeljski zadatak uvijek zaštititi dijete žrtvu!

U društvu je prisutna ideja da je obitelj sigurno mjesto. Također, obitelj je u europskim studijima vrijednosti, koja se kontinuirano provodi, u Hrvatskoj na jako visokom mjestu. Na prvom, drugom mjestu – toliko nam je obitelj važna. Zato se toliko teško suočiti s činjenicom da obitelj za mnogu djecu nije sigurno mjesto, jer time narušavamo tu zonu sigurnosti. Puno ćemo se lakše nositi s raznoraznim drugim kaznenim djelima, korupcijama itd., nego sa seksualnim zlostavljanjem u obitelji. Jer ono dovodi u pitanje tu našu temeljnu vrednotu obitelji kao sigurnog mjesta, obitelji kao nečeg najvažnijeg. Naša istraživanja pokazala su da su u pravilu počinitelji bliske osobe, članovi obitelji, prijatelji, obiteljski ili vršnjački. Zato je jako važno baviti se time u kampanjama, kao i podržati svoje dijete, svog adolescenta, kad vam dođe i kaže da mu se nešto dogodilo!

Što radimo s takvim neugodnim emocijama? Potisnemo ih. I ono što mi često znamo reći, vezano za prevenciju seksualnog nasilja nad djecom, adolescentima i, kasnije, osoba u odrasloj životnoj dobi, jest da je neznanje “blagoslov”. Pod navodnicima. Dakle, najlakše je ne znati. Najlakše je ne primijetiti, najlakše je reći: “Nije valjda to tako”. Stoga je najlakše prepustiti se toj nevjerici, jer bismo se u protivnome mi sami morali suočiti s vrlo neugodnim emocijama. Jesmo li trebali vidjeti, jesmo li trebali prepoznati?

Saznaj više na web stranicama Društvo za psihološku pomoć