“Ne smijemo djetetu obećavati da će zlostavljanje prestati, da će sve biti u redu i da će počinitelj završiti u zatvoru. To, nažalost, ne možemo obećati.”
A ko se dijete uopće nekome povjeri, to mogu biti majka, otac, bliska osoba, jer djeca u njih imaju najviše povjerenja, onaj nezlostavljajući roditelj s kojim dijete ima dobar odnos. Kad je zlostavljač član obitelji, dinamika u obitelji je narušena, pa se djeca znaju obratiti djedovima, bakama ili nekoj drugoj odrasloj osobi u koju imaju povjerenja. To može biti i roditelj njihova najboljeg prijatelja, djeteta kod kojeg često obitavaju i igraju se. Imamo iskustva i da su se djeca povjerila učitelju ili nastavniku, profesoru u osnovnoj ili srednjoj školi. Ne mora nužno biti riječ o razredniku, to može biti i onaj jedan nastavnik koji je super, kojeg možda vidi samo jednom tjedno, ali je baš neka topla osoba u koju ima povjerenja i za kojeg dijete misli da će ga podržati i razumjeti. Zato je jako važno kad razgovaramo o toj temi i radimo edukacije, kampanje i senzibilizaciju javnosti, razgovarati sa svim odraslim osobama koje dolaze u doticaj s djecom o tome kako razgovarati ako im se dijete povjeri. Dijete ne smije vidjeti da je osoba kojoj se povjerava prestrašena, da su je emocije savladale, ta osoba mora djelovati kao da može izdržati to što joj dijete govori. Važno je da znaju da ne smiju obećavati da će zlostavljanje prestati, da će sve biti u redu i da će počinitelj završiti u zatvoru – jer to, nažalost, ne mogu obećati. Ono što mogu obećati djetetu jest da će biti uz njega, da će mu biti podrška i da će se s djetetom zajedno obratiti dalje za pomoć.
“Jako je važno da nekome kažeš za to što ti se događalo i ako ti ta osoba ne bude vjerovala, govori dalje sve dok ne nađeš osobu koja će ti vjerovati i s kojom ćeš zajedno moći potražiti pomoć.”
“Meni je ovo jako strašno što mi sada pričaš, dođe mi da plačem, ali mi je svejedno drago što si mi to rekao. Želim čuti više o tome.”
Kada dijete dođe i povjeri se o nekom iskustvu zlostavljanja, važno je ostati smiren. Prije svega jako je važno reći djetetu da vam je drago što vam se obratilo, što ima povjerenja u vas i što vam je to ispričalo. Mislim da je djetetu važno čuti da je vama drago što vam se ono povjerilo. Ukoliko osoba osjeti da joj je to preteško, da joj se steže glas, da će možda zaplakati, treba djetetu iskreno reći: ovo što mi sad pričaš, meni je jako strašno, dođe mi da plačem, ali mi je svejedno drago što si mi to rekao i želim čuti više o tome. Vrlo često djeca koja su zlostavljana zatraže od odrasle osobe s kojom razgovaraju da to ostane tajna i da nikome ne smiju o tome ništa reći. Važno je da osoba kaže da ne može dati takvo obećanje i da je važno da o tome porazgovaraju. Prijava je jedini način da se dijete zaštiti. Mi i na Hrabrom telefonu imamo situacije kad dijete od nas traži da to nikome ne kažemo. U tim je slučajevima važno na neki način iznevjeriti povjerenje djeteta, ako je to potrebno, ali učiniti ono što treba da se zaustavi zlostavljanje. Djeca iza toga ponovno nazovu i kažu: bio sam jako ljut što ste to napravili, što ste prijavili nasilje, ali mi je zapravo drago jer sam sad na sigurnom mjestu.
“Naše nepovjerenje novi je udarac za dijete, možda čak i veći nego samo zlostavljanje.”
Kada se primjerice dijete povjeri majci da je seksualno zlostavljano od strica, majci može biti teško povjerovati da je to istina. To je majčin brat, kojem ona vjeruje, s kojim možda nije imala takva iskustva. Prestrašna joj je pomisao na tako nešto, ne može shvatiti. S druge strane, prema statistikama i saznanjima, iskustvima, znamo da nezlostavljajući roditelj ipak često zna nešto o tome što se događa, primjerice, majka je i sama bila zlostavljana od svoga oca, a sada taj djed zlostavlja njezinu djecu. Drugi primjer je majka koja je bila zlostavljana od svog brata pa sad taj stric zlostavlja njezino dijete. Možda ona nije baš svjesna toga u potpunosti, ali podsvjesno sumnja, naslućuje i ima neku ideju da bi to moglo biti istina, no preteška joj je ta informacija, ne može se nositi s njom, pa reagira nevjericom i nepovjerenjem prema djetetu. Za dijete je to užasno teško, osjeća se iznevjereno, usamljeno, ostavljeno i jednostavno nema više snage ponovno se nekom drugom obratiti za pomoć nakon što mu najbliža osoba nije vjerovala. Vrlo često se takva djeca zatvaraju, eventualno ponekad daju šansu još nekom drugome, a često ne daju nikome više. Djeca razviju osjećaj krivice i srama te brojne psihološke posljedice, probleme, poremećaje. Od anksioznosti, depresivnosti, suicidalnosti i slično, jer smatraju da su sama kriva za to što im se dogodilo, da ne vrijede, da ne zaslužuju ništa bolje i da su dobila što su i zaslužila. To je poruka koju dobiju od osoba koje bi im trebale vjerovati, a ne vjeruju im. Zato je to još jedan udarac, možda čak i veći nego samo zlostavljanje, jer osoba u koju još imaš povjerenja, od koje tražiš zaštitu i koja te ne zlostavlja, ti ne vjeruje i čini ti nažao jer podržava nastavljanje zlostavljanja.
Hrabri telefon
Organizacija pruža direktnu pomoć i podršku zlostavljanoj i zanemarenoj djeci i njihovim obiteljima. Radi na prevenciji zlostavljanja, zanemarivanja i neprihvatljivog ponašanja djece i mladeži.
Saznajte više na web stranicama Hrabri telefon